Priča o oporavku nakon poroda u devedesetima: Iskustvo moje mame
Ovo je priča o oporavku nakon poroda u nekim prošlim vremenima. Priča o mojoj mami koja je u devedesetima rodila moga brata i mene. Više mi je puta pričala o detaljima poroda, babinjama i težini života u to doba, pa sam odlučila pretočiti njene riječi ovdje – kao svjedočanstvo jednog vremena i iskustva koje ne smijemo zaboraviti.
Trudnoća i rad do zadnjeg dana
Moja mama je u obje trudnoće radila do kraja. Na porodiljni dopust otišla je 45 dana prije termina – kako je bilo (i još uvijek jest) propisano zakonom. Po struci je ekonomistica, a tada je radila u popularnoj robnoj kući „SAMI“ u Samoboru, u kolektivu kojeg i danas s ljubavlju spominje. Kaže da joj zbog dobre radne atmosfere nije bilo teško raditi kroz trudnoću.
U to su se vrijeme trudnoće vodile bitno drugačije nego danas – pregledi su bili rjeđi, a mnoge informacije koje danas trudnice dobivaju jednostavno nisu bile dostupne. Mama se čak ni ne sjeća u kojem je tjednu trudnoće rodila mog brata, ali je uvjerena da je bio terminska beba.
Porod bez analgezije i pratnje
Jedna od najvećih razlika u odnosu na današnje vrijeme bila je činjenica da analgezija pri porodu nije bila dostupna. Epiduralna anestezija nije bila rasprostranjena, a mama ju nije tražila – možda iz neznanja, možda iz nepripremljenosti. Prisjeća se da je u rodilište stigla u večernjim satima, a rodila tek sljedeći dan poslijepodne.
Pratnja pri porodu tada nije bila moguća. Moj tata vijest o rođenju sina saznao je telefonski – iz pošte u Samoboru.
Ako je sve bilo u redu, rodilje su s bebama bile otpuštane kući četvrti dan nakon poroda. Tako je i moj tata došao po mamu i brata te ih odvezao kući.
Iscrpljenost, pomoć žena i povratak snage
Riječ koju mama koristi za postpartum razdoblje jest – iscrpljenost. Ispričala mi je kako je jedva vladala sobom, nije imala snage brinuti se o novorođenčetu. U tim su joj danima najveća podrška bile žene iz njezine blizine – svekrva, susjeda i njezine kćeri.
Susjeda, koja je dojila svoje troje djece, pomogla joj je uspostaviti laktaciju, a snagu je polako vraćala uz domaću, hranjivu hranu koju joj je pripremala baka – njezina svekrva. S osmijehom se prisjeća kako je baka svaki drugi dan pekla slatki kruh, pogaču ili pincu i kuhala kokošju juhu. Trebalo joj je mjesec dana da povrati snagu, a na posao se vratila devet mjeseci nakon poroda.
Drugo dijete nakon teškog iskustva
Zbog tog teškog i bolnog poroda te dugotrajnog oporavka, mama nije željela drugo dijete. Upravo zato postoji pet godina razlike između mog brata i mene.
Rođena sam 1993., u vrijeme kada je rat već bio u punom jeku. Mama me rodila tek u trećoj zagrebačkoj bolnici jer su ih iz prethodne dvije odbili zbog nedostatka kreveta.
Sam porod bio je nešto kraći, no oporavak je opet bio dug i težak – ovoga puta uz brigu o novorođenčetu, brinula je i o petogodišnjaku. I tada su najveću podršku bile žene koje su ju okruživale – bodrile je i pomagale, baš kao i nakon prvog poroda.
Gdje smo danas?
Danas, srećom, imamo više mogućnosti: dostupnu analgeziju, mogućnost izbora rodilišta i pratnje pri porodu. Ipak, oporavak nakon poroda i dalje je iznimno težak – bilo da se radi o cijeljenju rana, uspostavi dojenja ili povezivanju s bebom i prepoznavanju sebe kao majke.
Zato vjerujem da je naša dužnost, kao nove generacije, podizati svijest o važnosti opstetričke njege, o potrebi za pomoći obitelji u prvim danima nakon poroda i njegovati zahvalnost i poštovanje prema našim majkama i bakama – koje često nisu imale ono što mi danas imamo.
