Biti mama blizanaca je nešto što je teško objasniti nekome tko to nije iskusio. Često čujemo i vidimo (najčešće na društvenim mrežama) izjave poput „dvostruka sreća“, „dvostruka ljubav“, „pravo bogatstvo“. Sve je to istina, zaista. No, rijetko tko kaže da to ponekad znači i dvostruku brigu. Dvostruki strah. Dvostruki umor. Dvostruko preispitivanje jesi li sve napravila kako treba. Dvostruku krivnju.
Kada jedno dijete plače, nosiš jedno dijete. Kada dvije bebe istovremeno plaču, ne možeš biti na dva mjesta. Možeš ih nositi oboje dok su jako male bebe, ali kako rastu, vjeruj mi, sve je teže. Kada su oboje bolesni, bolesna su dva mala čovjeka odjednom. Kad oboje nešto trebaju – trebaju to sad i odmah. Nema uvijek dovoljno ruku, dovoljno vremena, dovoljno strpljenja ni dovoljno mene (tebe).
Kao osoba kojoj je struka rad u domeni mentalnog zdravlja, mislila sam da znam prilično o istom. Sve dok nisam postala mama po prvi put i to blizanaca. Ovaj ću put ipak ostaviti sa strane što struka kaže i iskreno reći da nemam pametan savjet kako se nositi sa svime. Ipak sam sada i “samo” mama blizanaca, koja nije uvijek ona mama kakva sam mislila da ću biti.
Ima dana kada sam zahvalna do neba. Gledam ih i ne mogu vjerovati da sam baš ja dobila njih dvojicu. Dva mala, fizički ista bića, s dvije potpuno različite osobnosti. A onda dođu dani kada bih najradije pobjegla.
To je teško priznati. Pogotovo javno. Kako istovremeno mogu osjećati ogromnu zahvalnost i umor te iscrpljenost do kostiju? Kako ih mogu beskrajno voljeti i istovremeno jedva čekati da zaspu kako bih imala sat vremena tišine? Kako mogu biti istinski sretna radi njih, a istovremeno ponekad tužna radi sebe?
Teška srca priznajem, ali ponekad zavidim roditeljima koji imaju jedno dijete. Zavidim mami koja sjedi s djetetom u kafiću i mirno pije kavu. Zavidim roditeljima koji obuku jedno dijete i izađu iz stana bez osjećaja da su upravo odradili malu vojnu operaciju. I umorili se u samom startu, a izlazak još nije ni krenuo. Zavidim roditeljima čija djeca nisu iste dobi pa se ne događa da se istovremeno treba promijeniti dvije pelene, uspavljivati, nositi, hraniti…
I onda nakon zavisti nastupa sram. Pa se pojavi krivnja. I tako u krug. Krivnja jer nisam dovoljno strpljiva, jer sam povisila ton, jer sam nervozna zato što premalo spavam, jer sam premorena dok se igram s njima, jer mi treba pauza od njih, jer ponekad odbrojavam minute do njihovog spavanja.
I onda se, kao netko tko ima određenog iskustva i u psihoterapijskoj edukaciji, pogledam u ogledalo i zapitam: Kako to da se osjećam krivom kad sam samo čovjek? Da nasuprot mene sjedi mama blizanaca koja mi sve ovo priča, rekla bih joj upravo to: “Čovjek ste. Smijete sve to osjećati. Niste radi toga loša mama niti loša žena.”
Još učim… tek sam dvije godine mama.
Mislim da je mentalno zdravlje mame blizanaca ponekad upravo to – priznati sebi da u jednom danu možeš osjećati deset potpuno suprotnih stvari i pokušati suosjećati sa samom sobom. Biti nježnija prema sebi.
Možeš ih obožavati i biti ljuta.
Možeš biti sretna i tužna.
Možeš biti zahvalna i zavidna.
Možeš uživati u njihovom smijehu i zagrljaju toliko da ti krenu suze radosnice i jedva čekati da zaspu.
Možeš osjećati da ne bi mijenjala svoj život i istovremeno žaliti za nekim njegovim dijelovima.
Možeš imati dane kada osjećaš da su blagoslov i pitati se čime si ih zaslužila, ali možeš i žaliti za svojim starim životom. Slobodom, vremenom, partnerom, nekim svojim drugim ulogama, samom sobom…
Rekla bih da niti jedan od ovih osjećaja ne znači da si loša mama.
Možda samo znači da si umorna.
Jako umorna.
Mama blizanaca ima pravo biti umorna.
Ima pravo tražiti pomoć.
Ima pravo poželjeti da netko drugi preuzme djecu na nekoliko sati.
Ima pravo plakati u kupaonici.
Ima pravo ne uživati u svakom trenutku.
Ima pravo biti zavidna na tuđem lakšem danu.
Ima pravo ponekad misliti i osjećati da je svega previše.
I možda najviše od svega – ima pravo prestati se zbog toga kažnjavati.
Ne pišem ovo kao stručnjak.
Pišem kao mama koja ponekad jedva drži sve konce u rukama.
Kao mama koja voli svoju djecu više nego što je ikad mogla zamisliti, ali koja je ponekad toliko iscrpljena da joj je teško pronaći samu sebe ispod svega toga.
I možda mi upravo to treba biti dovoljno.
Ne moram svaki dan biti najbolja mama na svijetu.
Ponekad je dovoljno samo preživjeti dan.
Nahraniti njih.
Zagrliti ih.
Nahraniti sebe.
I otići spavati s mišlju da ćemo sutra pokušati ponovno.
Jer možda mentalno zdravlje nije uvijek velika odluka, psihoterapija, rutina i vrijeme za sebe.
Možda ponekad počinje s jednom jednostavnom rečenicom:
„Danas mi je teško.“
I s dopuštenjem da to bude istina. Ovdje i sada.
Tea Hotko Cernić
Socijalna pedagoginja